Riječi Predraga Lucića

Jedan od suosnivača Ferala, ugledni novinar, pisac i režiser Predrag Lucić, koji je nakon teške bolesti preminuo u Splitu 2018. godine, još 2001. godine pisao je o nastanku i značaju Ferala. Tekst Lucića prenosimo u cijelosti.

– Sjećam se, bila je subota. Redakcijske zdrave snage i HDZ-ovi jurišnici zauzeli su Slobodnu Dalmaciju. Na vratima nas je sačekala obavijest da je sa štrajkom gotovo, a na porti je bila raskriljena Knjiga predaje u koju se morao potpisati svatko tko je htio ući u zgradu.

Sjećam se, Ante Bušić i Dino Mikulandra, direktor i novi glavni urednik Slobodne Dalmacije, išli su od sobe do sobe i tražili izjave lojalnosti. Stigli su i do Feralove sobe u dnu hodnika. S ponudom za kolaboraciju i s pričom kako bi oni htjeli da Feral i dalje izlazi u Slobodnoj. Viktor, Boro i ja smo ih otpravili jednoglasnim Ne! Svoje Ne! je iz Zagreba poslao i Zoran. Potrpali smo svoju arhivu u prtljažnik Maganjićevog bijelog BMW-a i otišli do Stefanela. Tamo je došla i Heni, koja je već neko vrijeme bila na ledu na HTV-u. Nije stiglo ni prvo piće, a mi smo imali čvrst dogovor da će Feral izlaziti, ali u – Feral Tribuneu.

Sjećam se, mnogi su govorili da to proljeće 1993. nije vrijeme za pokretanje novina, da je bolje pričekati jesen, da će situacija biti nešto povoljnija, da sve treba temeljito pripremiti, da ne valja improvizirati i srljati, da…

Sjećam se, dok su drugi bistrili newsmagazinske koncepte za obećanu jesen, mi smo nabacivali ideje za prvi broj, koji je trebao izaći čim ga zgotovimo. A nećemo ga valjda zgotovljavati cijelo proljeće, ljeto i dio jeseni.

Sjećam se, Slobodna Dalmacija nam je htjela oteti ime. Pokušala ga na Zavodu za patente registrirati kao svoje vlasništvo. Naivci, pojma nisu imali da smo mi već obavili tu formalnost. Prijetili su sudskim tužbama ako se na kioscima pojavi list pod imenom Feral Tribune. Nismo se obazirali na prijetnje, imali smo pametnijeg posla.

Sjećam se, sjedili smo za improviziranim redakcijskim stolom u uglu Stefanela i u jedan blok upisivali sve što nam je padalo na pamet. Kad je u tom malom džepnom bloku ponestalo mjesta, trebalo je krenuti na veći format. Novinski.

Sjećam se, spojili smo četiri stola u jednoj sobi na Šetalištu Bačvice 10, donijeli makinjete od kuća i krenuli. Prvi tekst za prvi broj napisao je – Miljenko Smoje. A prepisao ja. Tko je ikada u ruci držao Smojinu karticu, zna i zašto. A tko nije, neka žali. Taj tekst mi je ostao jedan od najdražih koje sam ikad ukucao u makinju. Sjećam se, počinjao je sa “Jebe se mene za njihov Prvi maja odnosno Prvi svibnja…”

Sjećam se Viktorovog osmijeha kad mi je rekao da je Ćićo Senjanović pristao napraviti dvije stranice i kako smo prvu Ćićinu križaljku čitali naglas, i vodoravno i okomito, i kidali se od smijeha. Sjećam se kad je Heni Erceg donijela prvi intervju za prvi Feral. Ono što je u njemu rekao Slobodan Šnajder pretočilo se u gotovo programatski naslov: ”Nećemo dati Hrvatsku tako lako!”

Sjećam se kako nam je Jelena Lovrić, koja je tada obnašala dužnost zagrebačke redakcije, proslijedila prve tekstove iz inozemstva. Intervju s Györgyem Konrádom i tekst Frana Cetinića Petrisa o novoj moskovskoj hegemoniji na Starom kontinentu. A onda je iz inozemstva, točnije – s onoga sveta – stigao i prvi tekst Petra Lukovića. Iz Zagreba Sanja Modrić i Ivo Goldstein. I tada najmlađi Feralov novinar Nebojša Taraba.

Sjećam se osjećaja slobode na gatu riječke luke.

Sjećam se kad je Sonja Jurjević prvi put digla slušalicu i rekla “Feral Tribune, izvolite!”

Sjećam se kako smo grafičku redakciju koja se zvala Leo Nikolić počeli zatrpavati stranicama.

Sjećam se, spakirali smo tekstove, špigla, fotke i crteže, ukrcali se na Ivana Zajca. Tamo smo Boro i ja naletjeli na šjor Ivu, Ranka i družinu, a svi skupa na Dingač i brod je odjekivao od pjesme iz davnog stripa Kecman varvarin, objavljenog u Iskri: “Neka znade Tuđman kleti da će kod nas slomit vrat, jer je bolje govno biti, nego biti govnu brat…”

Sjećam se osjećaja slobode na gatu riječke luke, osjećaja da otamo možeš gdje hoćeš, osjećaja koji nam je toliko nedostajao u odsječenoj Dalmaciji.

Sjećam se, u Novom listu smo dobili na raspolaganje veliku sobu, raširili špigla i krenuli u finalizaciju. Tu su se sklopile i još otvorene stranice. Jelena Lovrić je poslala intervju s fra Petrom Anđelovićem, koji je tvrdio da se u Bosni vodi švercerski rat, i svoj komentar pod naslovom Hercegovci kontra Hrvatske.

Sjećam se, Veljko Vičević je navraćao na regal, da upita je li što treba i da prijateljski savjetuje da premjestimo poneki međunaslov.

Sjećam se, u Onyxu nam je pričao na koji je trik izbjegao sva Tuđmanova upinjanja da ga dovuče na poklonjenje na Pantovčak.

Sjećam se, nije bilo love za hotel, pa smo se ukrcali Jaši Mlačiću u stan. Što je bila bolja varijanta. Jer s kim ćeš iz hotela otići do Bujana? I koje će ti dijete u hotelu pjevati Opatijske oštarije?

Sjećam se, večer uoči tiskanja prvoga broja bili smo za Bevandinim šankom u Opatiji, s Vedranom Rudan i Ljubišom Drageljevićem. Ljubiša se sjetio našega prolaska kroz Rijeku samo godinu dana prije. Tada smo išli na dodjeljivanje Tenžerine nagrade u Zagreb i napravili veselicu u Rijeci. Kako je kratak put od Esplanade do ilegale, sjećam se da je rekao.

Sjećam se, ponedjeljak u šest ujutro, u rotaciji Novog lista. S bocom Hennessyja za meštre. I za sreću. Skakanje do visokog plafona kad su se odvrtjeli prvi brojevi.

Sjećam se, sjedili smo u gradskoj Novog lista kad je utrčala neka cura i pitala ima li netko taj Feral, šta je to Feral, svi ga po Korzu nose. Čitaj u Novom listu, dobacio joj je netko. Taj dan je objavljen naš intervju Nevenu Šantiću, gdje smo provalili onu Ivićevu da ćemo bit prvaci ako nam dozvole.

Sjećam se da je momak koji je vozio buntove Ferala za splitsku kolportažu rekao kako ima osjećaj da vozi struju u Dalmaciju.

Sjećam se, prvo što sam ugledao na palubi Liburnije bio je čovjek koji čita Feral.

Sjećam se, sutradan mi je Viktor prepričavao scenu sa splitske Pjace. Kolportaža koju je Martin Marača organizirao uz pomoć Nebojše i Rakete, šljakala je tako da su svi na Pjaci držali raskriljen Feral.

Sjećam se, bilo je to prvi lipnja 1993.

Ne sjećam se da je itko od nas ikada požalio što nismo čekali jesen, napisao je Lucić.

Ovaj poznati hrvatski satirično-politički sedmičnik ugašen je službeno 2008. godine. List je bio prepoznatljiv po beskompromisnoj kritici nacionalizma, korupcije i ratnih zločina, zbog čega su bili izopćeni iz naklonosti tadašnjih vlasti Hrvatske.

Markovina za Res Publica

O značaju Ferala, za portal Res Publica, govori novinar i historičar Dragan Markovina.

– Feral Tribune je doslovno bio jedina svjetlost devedesetih godina, u sveopćem mraku nacionalizma, nasilja, rata i kolektivnog ludila koje je zahvatilo sve. Ljudi koji su čitali Feral međusobno su se prepoznavali, mnogi su ga u strahu skrivali ispod drugih novina, mnogi su vozili satima, pa čak i preko granice, do najbliže trafike na kojoj je bio dostupan. I mnogim ljudima je slao poruku da nisu sami. Kasnije, nakon one pionirske splitsko-satirične faze, koja je do kraja ostala prisutna u tom tjedniku, postao je zapravo najbolji časopis kompletnog jugoslavenskog prostora, s autorima koji će zauvijek ostati među najboljima koje smo dali. S Feralom smo se zapravo gorko, ali ljekovito smijali, održavajući iluziju da se svijet nije raspao do kraja. On takav, čak i kad je prešao na kolor-format, ono kratko vrijeme, jednostavno nije mogao postati mainstream. A nije niti trebao. Imao je svoju fanatičnu publiku, koju je na svaki način zaslužio, bilo talentom, bilo avangardnošću, bilo hrabrošću, rekao je Markovina.