Komemoracije u Beogradu i Sarajevu
Porodica, prijatelji, kolege i brojne ličnosti iz svijeta sporta okupili su se kako bi odali posljednju počast čovjeku kojeg su generacije ljubitelja košarke prepoznale po karakterističnom glasu, energiji i vrhunskom poznavanju igre pod obručima.
Iza sebe je ostavio bogatu novinarsku karijeru tokom koje je pratio i komentarisao najvažnija košarkaška takmičenja, uključujući ABA ligu, špansku ACB ligu i NBA, a bio je poznat i po intervjuima s najvećim imenima regionalne i svjetske košarke.
Od Avdića se već ranije tokom prijenosa grčkog košarkaškog derbija oprostio njegov dugogodišnji komentatorski partner Nenad Kostić Kole.
Koletov oproštaj od Edina. 💔 pic.twitter.com/Sbo7y3Fu2Z
— Rastko Marjanović (@RMarjanovic98) June 5, 2026
Komemoracija povodom Edinove smrti bit će održana i u Sarajevu 8. juna u Narodnom pozorištu s početkom u 11 sati. Dženaza i ukop Avdića će biti obavljena istog dana s početkom u 14:30 sati na groblju Bare.
Od Edina se simboličnim tekstom “Najveći manguplu“ oprostio i srbijanski novinar Uroš Jovičić.
Edin je svakome bio nešto, zato vrijeme ne može isteći
Niko ne voli ljude koji, po nečijoj smrti, kroz sjećanje na tu osobu pričaju o sebi. Psiholozi bi to nazvali “performativnom tugom”, ili tako nešto. Ima i onih koji bi to prije nazvali teorijom “nastavljenih veza”. Mada je verovatno najtačnije ono što je Džoan Didion napisala u jednom starom tekstu za Njujork tajms: “Žaleći za nekim istovremeno žalimo i za verzijom sebe koja više ne postoji”.
Ali, smrt Edina Avdića nikome nije ostavila drugi izbor, nego da svoje sjećanje oboji ličnim tonom.
On je svakome bio nešto.
Svojom novinarskom karijerom – preciznije je reći autorskom, nego samo komentatorskom – ušao je u kolektivno nesvjesno i u kolektivno vrlo svjesno, tako da po njegovim komentarima i frazama ljudi pamte neke od najlepših i najtužnijih dana svog života. Do te mjere da niko ko ga je lično poznavao ne bi mogao da tvrdi da ga poznaje bolje od onih koji sa njim nisu progovorili ni riječ, ili podijelili ručak. Svako je, kada su stigle strašne vijesti, osjećao da je izgubio nekog svog.
Oni koji jesu imali priliku da podijele poneki trenutak sa Edinom, imali su samo veću privilegiju da svjedoče njegovoj ljudskoj unikatnosti.
Ima tome dvanaest godina, bili su to njegovi dorćolski dani, kafe je bio Pastis, espreso je bio kratak, a dan novembarski, usran. Pred njim je sjedeo student Fakulteta političkih nauka sa zadatkom da napravi intervju sa novinarom kakav bi volio da postane. Te su lekcije bile drugačije od profesorskih. Čista katedra stila.
“Znaš šta je najveći mangupluk u ovom poslu”, pitao je bacajući sam sebi retorički lob pas. “Da ga voliš, brate, bezuvjetno, kao da sutra ne postoji”.
Manifestacija te njegove ljubavi prema košarci, pasija s kojom joj je pristupao, promijenila je istovremeno način na koji publika prati taj sport i habitus košarkaškog novinarstva kod nas.
Odjednom su poslije njegovog ponavljanja u prenosima svi počeli da koriste frazu “na kraju dana”, epitet “nestvarno”, ubrzo su loši šuteri svima postali “kamenci”, ustalila se fraza “čitava galerija likova”, a loše šuterske večeri postale su priča o nemogućnosti da se “pogodi okean sa broda”. O šutevima sa parkinga i iz svlačionice ne moramo makar ovaj put.
Neki su izrazi bili interpretacija njegovih američkih uzora, neki filigranski osećaj za jezik tipa koji je umio i sa bistričkom jalijom i sa bjelosvetskim facama.
U predtviteraško-analitičko vrijeme znao je svaki poziv za sve akcije Boston Seltiksa u to vreme i tačan broj pogođenih trojki Stiva Kera iz desnog ćoška u plej-ofu 1996. Kada niko nije. A kada svi jesu, elegantno je prepustio taj podijum i unio novu dozu ležernosti i duhovitosti u svoju priču o košarci, nikada ne gubeći jasnoću stava i argumenata.
Uvjek je bio kontra glavnoj struji svog zanata i uvjek je bio mejnstrim. A to je vraški teško i zahtjeva puno šlifa. Da se uvjek na drugačiji način približi potkožno tkivo igre koju obožavamo i karakteri legendi koji su je proslavili. Od komentatorske kabine dospjevao je rutinski do kafanskih stolova najvećih igrača, nikada ne postavši njima očaran, za šta je vjerovatno zaslužan u sehari sačuvan sarajevski duh.
I za velikim i za malim stolovima mogao je čovjek sa njim govoriti o bilo čemu satima, znajući da će pronaći neko polje zajedničke ljubavi, a kada u njega krene da ponire to se pretvara u trenutke za prepričavanje.
Sa onim davno svršenim studentom Fakulteta političkih nauka to su bili nekritički odnos prema konzumiranju parmezana, neke tužne donje lage Saše Matića, skečevi Edija Marfija, odbrana lika samokrunisanog Kralja i način na koji je o košarci pričao Dick Vitale. I od svih izgovorenih rečenica i napisanih kolumni, svih savjeta i lekcija, njegov će trag u tom odnosu ostati najdublji po tome sa koliko šarma, preko stola, proba punjenu papriku i smije se.
Što su ga ljudi bolje poznavali i što ih je on više volio, spisak zajedničkih polja je bio duži – mnogo duži od spomenutog – a poniranje u ljubav srčanije.
On je svakome bio nešto.
Dobri duh poslednjih sekundi najvažnijih napada. Glas naših pobjeda i poraza. Nasmijani stručnjak koji je odbijao da sebe preozbiljno shvati. Zanatlija koji je svojim obrazom umio da čuva i svoj poziv. Za Sarajlije Avdija. Za Beograđane Edo. Za njega najvažnije – tajkan.
Zato vrijeme ne može isteći.
Sada, kada sutra zaista ne postoji, to što je uspio da otrovno, posvađano i vazda podijeljeno podneblje ujedini u ljubavi – to je njegov najveći mangupluk.
