U intervjuu za portal Res Publica, analitičar analitičar nevladine organizacije Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina Adnan Ćerimagić, napominje, između ostalog, da je EU BiH godinama nudila podršku da riješi pitanje energetske sigurnosti, te da Crna Gora predstavlja jedini konkretan primjer da proces proširenja još ima političku težinu u Uniji.
RP: BiH je potpisala Sporazum s Hrvatskom o gasovodu Južna interkonekcija. Bilo je proteklih dana navoda o pritiscima i upozorenjima iz Brisela prema Zagrebu i Sarajevu po ovom pitanju. Šta, eventualno može biti sporno institucijama EU i u kojoj mjeri to može ugroziti evropski put BiH?
Ćerimagić: EU je, uoči usvajanja izmjena zakona o Južnoj interkonekciji, bh. vlastima uputila pismo u kojem ih podsjeća da se prilikom izrade i usvajanja propisa moraju poštovati obaveze koje BiH već ima kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali i kroz širi proces usklađivanja sa pravnom stečevinom EU na putu ka članstvu u EU.
Problem je, međutim, što pismo ne precizira jasno na koji način sada već usvojene izmjene zakona ili sporazum sa Hrvatskom predstavljaju kršenje tih obaveza. Usprkos tome, sama činjenica da je Evropska komisija reagovala ovako direktno, sugeriše da u Briselu postoji ozbiljna zabrinutost da je došlo do određenih odstupanja. Ton i formulacije u pismu ukazuju na kršenja proceduralnog i suštinskog karaktera.
Važno je naglasiti da problemi EU sa bh. gasnim sektorom nisu nastali ovim zakonom i sporazumom. Evropska komisija već duži niz godina, uključujući i u posljednjem godišnjem izvještaju o BiH, objavljenom prije šest mjeseci, je ukazala na čitav niz strukturnih slabosti – od nepostojanja jedinstvenog institucionalnog i zakonodavnog okvira na državnom nivou, preko izostanka strateškog planiranja i procjene rizika, do ozbiljne neusklađenosti domaćih praksi sa pravilima i standardima EU. Drugim riječima, bh. gasni sektor je i prije ovih izmjena bio daleko od evropskih standarda, a u određenim segmentima i u koliziji sa obavezama koje je BiH već preuzela kroz Energetsku zajednicu.
Zbog toga sadržaj pisma, ali i razgovore koji se vode iza zatvorenih vrata, prije svega vidim kao pokušaj Evropske komisije da spriječi dodatno udaljavanje BiH od evropskog regulatornog i energetskog okvira. U tom kontekstu treba posmatrati i Plan rasta za Zapadni Balkan, čija je osnovna logika vrlo jasna – finansijska podrška u zamjenu za reforme koje su, između ostalog, trebale voditi i većoj usklađenosti sa evropskim energetskim pravilima.
Dvostruki gubitak
Suštinski, EU je godinama nudila podršku da BiH pitanje svoje energetske sigurnosti rješava planski, institucionalno i dugoročno, kroz razvoj funkcionalnog državnog okvira i usklađivanje svih nivoa vlasti sa evropskim energetskim pravilima, uz kakvu-takvu novčanu i tehničku podršku EU. Da bh. vlasti taj pristup nisu uglavnom odgađale ili izbjegavale, BiH bi do sada imala riješeno pitanje gasnog snabdijevanja, bilo kroz već izgrađenu Južnu interkonekciju ili kroz alternative.
RP: BiH još nije ispunila ni osnovne uslove za povlačenje sredstava iz Plana rasta za predfinansiranje. Nedostaju dva sporazuma i koordinator Plana rasta. Koliko je BiH daleko od gubljenja novih stotina miliona s obzirom na rokove na koje su upozorili iz EU – kraj juna i kraj decembra ove godine?
Ćerimagić: Bh. građani i privreda nalaze se na ivici dvostrukog gubitka u vezi s Planom rasta. S jedne strane riječ je o gubitku stotina miliona eura kroz grantove i povoljne kredite, a s druge o gubitku koji proizlazi iz izostanka dogovorenih reformi i mjera koje bi unaprijedile različite sektore i bile od direktne koristi bh. društvu i ekonomiji.
Osnovna logika Plana rasta jeste da poveže finansijsku podršku sa sprovođenjem reformi, odnosno da u slučaju izostanka i novca i reformi građanima postane jasnije ko zaista djeluje u njihovom interesu, a ko blokira procese. Međutim, problem je trenutno dvostruk. Prvo, građani i privreda u BiH već su, nažalost, gotovo navikli na to da njihove vlasti proizvode ili dopuštaju gubitke koji se mjere stotinama miliona eura. To se vidi i kroz posljedice sankcija prema Republici Srpskoj od 2022. godine do danas, a koje su koštale nekoliko milijardi maraka, ali i kroz slučajeve međunarodnih arbitraža i odšteta poput Vijadukta.
Drugi problem odnosi se na način komunikacije same EU. Brisel kao odgovornu stranu uglavnom identifikuje BiH u cjelini, odnosno vladajuće strukture na nivou Predsjedništva BiH, Vijeća ministara ili Parlamentarne skupštine BiH. Sa domaće strane potom slijedi međusobno optuživanje političkih aktera i tvrdnje da funkcionalna većina na državnom nivou zapravo ne postoji. Međutim, takva tvrdnja ne odgovara u potpunosti stvarnosti.
Identifikacija odgovornosti
Bez obzira na političke sukobe i stalne krize, institucije mjesecima donose konkretne odluke, uključujući i posljednje vezane za Južnu interkonekciju. To znači da politički kapacitet za odlučivanje postoji kada za to postoji interes i dogovor. Upravo zato postaje jasno da problem nije institucionalna blokada, nego činjenica da određeni akteri svjesno koče pojedine reforme i procese.
Zbog toga je i u interesu EU i u interesu građana i privrede BiH, važno mnogo preciznije identifikovati političke odgovornosti za blokade i propuštene prilike. Bez jasnog imenovanja onih koji zaustavljaju reforme, teško je očekivati ozbiljan pritisak javnosti ili promjenu političkog ponašanja. Naprotiv, ukoliko to izostane, dodatno će biti ojačan već rasprostranjen osjećaj da su “svi političari isti“ i da politička odgovornost praktično ne postoji.
RP: Nema pomaka ni na ispunjavanju reformi potrebnih za otvaranje pregovora s EU. To su zakoni o VSTV-u i Sudu BiH, te imenovanje glavnog pregovarača. Propušta li država povoljne momente za ubrzanje integracije?
Ćerimagić: EU BiH ne nudi nikakvu garanciju brzog članstva, čak iako bi ispunila sve tražene uslove. Dovoljno je pogledati iskustva zemalja regiona, ali i aktuelne rasprave o Ukrajini, kako bi bilo jasno da je članstvo BiH u nekom razumnom roku i dalje vrlo neizvjesno.
Međutim, fokus na krajnji cilj zamagljuje ono što proces evropskih integracija može donijeti BiH već sada. To je prvi put nakon dugo vremena, put ka otvaranju organizovanog, mirnog, struktuiranog, institucionalno i međunarodno podržanog okvira za razgovor o reformi države. Odnosno, mogućnost da se pitanja koja godinama proizvode političke blokade rješavaju kroz uređene procedure, dijalog i mehanizme koji su funkcionisali i u drugim zemljama. To uključuje teme poput reforme Ustavnog suda BiH, položaja visokog predstavnika, reforme Predsjedništva BiH ili provođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Zbog toga se ključno pitanje danas ne svodi na odbijanje usvajanja dva zakona ili imenovanja jednog pregovarača, već na pitanje koje će odgovoriti ko i zbog čega blokira otvaranje jednog pristojnog procesa razgovora i dogovora o sveobuhvatnijoj reformi države, dok istovremeno ulaže ozbiljan politički i finansijski kapital u potragu za podrškom alternativnim, manje predvidivim modelima promjene ustavnog poretka.
Ukrajina i Crna Gora
Vlasti Republike Srpske trenutno samo u Washingtonu imaju najmanje sedam ugovora s lobističkim kućama koje, prema procjenama stručnjaka, mjesečno primaju između 350.000 i 400.000 dolara za zagovaranje promjena institucionalnog okvira BiH i reinterpretacije pojedinih aspekata Dejtonskog sporazuma. Istovremeno, HDZ BiH već godinama, zajedno sa sestrinskom strankom u Zagrebu i Vladom Hrvatske, zagovara baš u Washingtonu otvaranje procesa reforme Ustava i mirovnog sporazuma za BiH. Kada se tome doda činjenica da gotovo nijedna relevantna politička stranka u Sarajevu nema problem da javno govori o potrebi ustavnih promjena, postaje još teže objasniti zašto bilo ko u BiH odbija ispuniti minimalne uslove za otvaranje pregovora s EU.
RP: Koliko očekivano smirivanje svjetskih žarišta (Iran i Ukrajina) može odvući pozornost Brisela od procesa proširenja na Zapadni Balkan?
Ćerimagić: Proces proširenja EU trenutno održavaju dvije ključne okolnosti. Prva je rat u Ukrajini i insistiranje predsjednika Volodimira Zelenskog da njegova zemlja, u okviru eventualnog mirovnog sporazuma, dobije jasne političke i sigurnosne garancije, uključujući konkretan datum članstva u EU.
S obzirom da EU danas ne može i neće ponuditi precizan datum članstva, na najvišem nivou se vode ozbiljni razgovori o međukoracima integracije: pristupu jedinstvenom tržištu, učešću u određenim evropskim institucijama ili postepenom uključivanju u pojedine politike i fondove EU prije formalnog članstva. Ti razgovori još nisu završeni, ali je već sada jasno da modeli o kojima se raspravlja za Ukrajinu nude znatno ozbiljniji nivo integracije nego što je do sada nuđeno zemljama Zapadnog Balkana. Ukoliko EU uspije oblikovati takav model, to bi moglo ponovo dati politički zamah čitavom procesu proširenja.
Drugi razlog zbog kojeg proširenje nije palo potpuno u drugi plan jeste Crna Gora. Njena dinamika pregovora trenutno predstavlja jedini konkretan primjer da proces još ima određenu političku težinu unutar EU.
RP: Crna Gora ulazi u fazu gdje se već 2028. godina pominje kao godina kada ta zemlja očekuje dobijanje statusa punopravne članice. Šta BiH može naučiti iz crnogorskog primjera?
Ćerimagić: Najvažnije u slučaju Crne Gore jeste činjenica da su se posljednjih godina poklopila dva interesa – politička volja vlasti u Podgorici da završe pregovore i postanu naredna članica EU, te spremnost ključnih država članica da barem jednu zemlju regiona dovedu do kraja procesa. Takva kombinacija političke volje i međunarodne podrške ubrzala je reforme. Prema procjenama Europske komisije, Crna Gora je u posljednjih godinu dana ostvarila veći napredak nego u periodu od 2015. do 2022. godine.
Reforme
Ipak, važno je ostati oprezan. Pred Crnom Gorom je i dalje veliki broj zahtjevnih reformi, a proces se može zaustaviti u bilo kojem trenutku ukoliko samo jedna država članica procijeni da za to postoji politički interes. Bilo bi previše pojednostavljeno reći da primjer Crne Gore dokazuje kako je dovoljno samo “raditi reforme” da bi članstvo bilo zagarantovano. Proces proširenja mnogo je složeniji i snažno zavisi od unutrašnjih odnosa unutar same EU.
Ali postoji jedna važna lekcija – čak i bez čvrstih garancija konačnog članstva, političke elite i vlade mogu pronaći zajednički interes da provode reforme, prije svega zbog građana, ekonomije i dugoročne institucionalne stabilnosti države.
RP: U proteklom periodu bilo je govora o mogućnosti primanja novih članica bez punih prava, precizno bez prava veta u institucijama Unije. Koliko je ta ideja uopće živa trenutno u briselskim krugovima?
Ćerimagić: Ta ideja, kao i niz drugih prijedloga koji se danas razmatraju u Briselu, prije svega odražava bojazan da bi Crna Gora mogla uspješno završiti pregovore i ispuniti uslove, a da EU potom, zbog unutrašnjih političkih problema, ne bude sposobna održati vlastita obećanja. Zbog toga se unutar EU sve ozbiljnije razgovara o različitim modelima zaštite funkcionalnosti Unije nakon proširenja – ograničavanju prava veta u određenim oblastima, jačem postpristupnom monitoringu ili uvođenju zaštitnih mehanizama u slučaju nazadovanja novih članica u oblasti vladavine prava.
Sve te rasprave još traju i vjerovatno će trajati sve do finalizacije pristupnog ugovora Crne Gore, jer je nada da će njen slučaj predstavljati model za buduću politiku proširenja.
U Crnoj Gori, ali i širom regiona, tim raspravama treba pristupati smireno i bez pretjerane dramatizacije. Većina tih prijedloga ne proizlazi iz želje da se nove članice ponize ili ograniče, nego iz pokušaja da se politički i institucionalno osigura samo proširenje, u trenutku kada kandidatkinje ispune očekivane uslove.
