U sarajevskom naselju Grbavica mural prikazuje trenutak kada je Ivica Osim 23. maja 1992. najavio ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Osim je bio i zauvijek će ostati, čovjek sa Grbavice. Ovaj kvart se tokom rata našao na prvoj liniji fronta i mnogo stradao. Njegova izjava od toga dana ispisana je pored njegovog lika, piše James Horncastle za New York Times.
“Ovo je moj privatni gest”, rekao je. “Možete ga razumjeti kako hoćete, to je moja lična odluka. Neću reći zašto, niti objašnjavati, vrlo dobro znate, ali ako ništa drugo, to je jedino što mogu učiniti za taj grad da i vi zapamtite da sam rođen u Sarajevu i da znate šta se tamo dešava. Samo to.”
I danas zgrade i dalje nose tragove granatiranja. Odmah pored je stadion Željezničara, kluba koji je Osim svojevremeno odveo do polufinala Kupa UEFA u sezoni 1984/85, a sada prolazi kroz obnovu. 1992. godine je zapaljen.
Trideset godina nakon rata, Sarajevo i dalje nosi ožiljke. Kapiten Bosne i Hercegovine, 40-godišnji Edin Džeko, započeo je karijeru upravo u Želji. Kada su drugi odlazili, on je ostao u Sarajevu. “Mnogi fudbaleri počinju igrati šutirajući loptu po ulici. Za mene to nije bilo moguće”, prisjetio se. “Ali, kad je rat završio, bio sam mnogo jači psihički.”
Ovakva iskustva daju mali uvid u to šta znači plasman na Svjetsko prvenstvo za mjesta poput Grbavice, ostatak Sarajeva i cijelu zemlju. Bosna ima samo oko tri miliona stanovnika, otprilike koliko i Rim. Vidjeti Džeku, s rukom u zavoju, kako slavi do kasno u noć s novom generacijom igrača, od kojih su mnogi djeca dijaspore iz Amerike, Austrije, Njemačke i Švedske, bilo je posebno.
U Zenici, gradu poznatom po jednom od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, Bosna je zaključala italijanske snove o Mundijalu i bacila ključ. Kao i protiv Velsa u polufinalu baraža za odlazak na Svjetsko prvenstvo, ekipa Sergeja Barbareza se vratila iz minusa i pobijedila na penale. Penali su se izvodili ispred ogromnih, sovjetskih betonskih zgrada, a stanari su izlašli na balkone, mašući bakljama i paleći vatromete na krovovima.
Kada je posljednji penal ušao, ultrasi iza gola razvili su transparent koji prikazuje američku vizu za grupu navijača BH Fanatikosa. Oni idu u SAD, Kanadu i Meksiko. Italijani, koji su slavili u Bergamu kad su saznali da im je protivnik Bosna, mogli su samo gledati u nevjerici. Trener Italije, Gennaro Gattuso, koristio je tablete za spavanje zbog nervoze pred baraž. Bosanci te večeri nisu mogli spavati iz sasvim drugih razloga.
Činilo se da je cijelo Sarajevo bilo na ulicama do ranih jutarnjih sati. Kolone automobila protezale su se ulicama glavnog grada dokle pogled seže. Zastave su bile prebačene preko hauba, sirene su trubile, a pjevale su se pjesme Dine Merlina, Enesa Begovića i Halida Bešlića.
WHAT A NIGHT!🇧🇦 pic.twitter.com/mxGCcO5AWG
— Bosnian Football (@BosniaNTBall) April 1, 2026
Dvanaest godina nakon prvog i jedinog plasmana BiH na Svjetsko prvenstvo, slavili su kao da se to nikada ranije nije dogodilo.
Bosna ima nove heroje. Uz tanjir pite prije utakmice protiv Italije, moji prijatelji Alen i Adi još su pričali o blokadi glavom koju je Tarik Muharemović napravio protiv Harryja Wilsona u meču protiv Velsa. Oduševljeno su govorili o Kerimu Alajbegoviću, sljedećoj velikoj nadi bh. fudbala, koji je asistirao Džeki za izjednačenje u Cardiffu i zabio odlučujući penal.
Alajbegović, 18-godišnjak, nije započeo meč protiv Italije. Ali kada je ušao, njegova meka kontrola lopte i elegantan rad nogu pokazali su da je poseban. Ponekad je odmah jasno da je fudbaler zaista dobar. Alajbegović je pokazao da bi uskoro mogao demonstrirati svoj talenat na mnogo većim pozornicama od Bilinog Polja.
Mnogo se pričalo o uslovima za igru u finalu u Zenici. Klub Čelik Zenica, vlasnik oronulog stadiona, igra u drugoj ligi. Italijani nisu baš u poziciji da pričaju o infrastrukturi, s obzirom na stanje mnogih stadiona u Italiji, ali to ih nije spriječilo da Bilino Polje proglase objektom treće ili četvrte kategorije.
Kao i na trening centru reprezentacije u Sarajevu, gdje su trenirali pored štale s konjima, skromnost bosanske priče bila je oštro u kontrastu s italijanskim ponosom i sramotom koju su doživjeli nakon poraza.
Džekino vodstvo tokom cijelog baraža bilo je primjer za sve. Svjestan kako bi izgledalo da navijači ismijavaju Italijane, koji su prvobitno slavili to što će igrati protiv BiH a ne Velsa, zamolio je publiku da ustane i zaplješće italijanskoj himni.
“Italija je bila prva reprezentacija koja je došla igrati u Bosnu poslije rata“, rekao je. “Možda ljudi to ne pamte ili ne znaju, ali Italija je došla na prijateljsku utakmicu 1996. Za to im trebamo biti zauvijek zahvalni. Onda, tokom utakmice, to je rat. Poslije opet – prijatelji kao prije. Šta bude, bit će. To je fudbal.“
Ipak, dok su se mase okupljale oko Vječne vatre u Sarajevu, slavlje je pokazivalo da fudbal nikada nije samo fudbal. To je pitanje kulture, identiteta i pripadnost, ponosa, sjećanja i mitova. To je 120 minuta koji mogu trajati zauvijek u mjestima kao što su Grbavica, Zenica, Mostar i gdje god žive Bosanci.
Godinama od sada, čak će i zidovi pričati o toj noći na Bilinom Polju.
