Vijetnamcima i Afganistancima je bilo potrebno oko 20 godina da poraze Sjedinjene Države. Iran je to učinio za manje od 20 dana. Nisam neko ko odobrava režim u Teheranu i ne želim da se naredni redovi tumače u smislu svrstavanja na bilo koju stranu – jednostavno iznosim činjenice koje, po meni, nedvosmisleno ukazuju na to da Vašington u napadu na Iran nije ostvario nijedan strateški cilj. Naprotiv, načinili su svojim interesima veliku štetu. Veću nego interesima Irana. Bez obzira da li se administracija Donalda Trampa konsultovala sa sopstvenim obaveštajnim agencijama prije kockarskog pohoda na Iran, možda je konačno vreme da Vašington nauči pouke iz jednog ranijeg bombardovanja koje je sam Tramp svojevremeno kritikovao.
Tramp kao biznismen
“Pogledajte šta smo učinili toj zemlji i tom narodu i smrti koje smo izazvali”, tim riječima je tada samo biznismen Tramp komentarisao NATO bombardovanje Jugoslavije 1999. godine. Nezamislivo je da sada na isti način komentariše američka razaranja u Iranu, ali nekada je Tramp bio protiv vječnih ratova. To je bio i prije samo nekoliko meseci, ali se onda nešto desilo. Bespredmetno je spekulisati da li je iranski rat započet da bi se skrenula pažnja sa Epstinovih dokumenata ili je podlegao pritiscima izraelskog lobija ili američkog vojno-industrijskog kompleksa, ali je činjenica da su mnogi podržavali Trampa upravo zbog anti-ratne retorike. Čini se da je kazna za iznevjerena obećanja već stigla u vidu pada rejtinga američkog predsednika, a mogao je da pretpostavi šta ga čeka na osnovu američke agresije na Srbiju više od četvrt vijeka ranije.
Prije svega, vazdušna sila može da funkcioniše kao instrument pritiska, ali sama po sebi ne može da uruši režim u nekoj državi. Režimi mogu da opstanu i bez infranstrukture, dok spoljašnji napad gotovo izvjesno jača unutrašnju mobilizaciju, te suštinski učvršćuje podršku režimu. Upravo to se desilo tokom NATO bombardovanja moje zemlje 1999. godine. Mnogi opoziciono-orijentisani građani Srbije su tada stali uz vlast i učestvovali na mitinzima koje je ona organizovala, bilo na trgovima ili čak na mostovima koje je NATO ciljao.
Slično, mnogi Iranci koji su zagovarali bombardovanje kao krajnju mjeru za promjenu vlasti, su vrlo brzo promijenili mišljenje nakon što su američko-izraelske rakete počele da padaju na rafinerije, bolnice i muzeje.
“Zaustavljanje” stradanja
Drugo, proklamovani cilj NATO kampanje bio je da Beograd zaustavi svoje anti-terorističke akcije na Kosovu i Metohiji, odnosno kako je tadašnji britanski premijer Toni Bler to opisao: “Da zaustavimo rasni genocid na Kosovu”. Iako su Srbi i Albanci iste rase, a sud UN 2001. potvrdio da nije bilo genocida na Kosovu, mnogi građani zapadnih zemalja su bili ubjeđeni da zaista sprječavaju stravična ljudska stradanja. Međutim, brojne nezavisne organizacije su potvrdile da su stradanja intenzivirana nakon početka bombardovanja, dok je sam NATO gađao brojne civilne ciljeve, kao što Amerika i Izrael trenutno rade u Iranu. Trampova administracija je napad na Iran takođe pravdala pokušajem da zaustavi stradanje. “Znali smo da će biti izraelska akcija”, izgovorio je državni sekretar SAD Marko Rubio. “I znali smo da bi to izazvalo iranski napad na američke snage, te ako mi ne napadnemo prije nego što oni izvedu napad, imali bismo veća stradanja”. Srceparajuće scene američkim “Tomahavk” raketama razorene iranske osnovne škole za djevojčice, najemotivniji su argument zašto “sprječavanje stradanja” bombama nikada ne daje željene rezultate.
Dalje, i 1999. godine je bilo jasno da se neredi zbog bombardovanja Jugoslavije neće zadržati u granicama te države. Masovni priliv izbjeglica sa Kosova i Metohiji je destabilizovao Albaniju i Makedoniju, u kojoj je samo dvije godine kasnije izbila još jedna albanska pobuna, a ne treba zaboraviti ni da su Albanci pokušali da otcijepe i srpske opštine Bujanovac, Medveđa i Preševo od Srbije u okviru dugoročnog cilja stvaranja Velike Albanije na teritoriji Srbije, Makedonije, Crne Gore i Grčke. Obje ove pobune su ugušene, s tim da je Makedonija napravila ogromne ustupke teroristima, od kojih su neki zauzeli ključne državne funkcije. Ni rat u Iranu nije se zadržao u granicama te države, već je Iran uzvratio napadima na strateške vojne ciljeve u Izraelu i arapskim zaljevskim zemljama na čijim su teritorijama američke vojne baze. Zatvaranje Hormuškog moreuza je patnju, barem ekonomsku, učinilo globalnom, jer upravo tu prolazi petina svjetske nafte i prirodnog gasa. Mislim, više ne prolazi. Zato rastu cijene goriva na pumpama.
Unutrašnji kontraefekat
I ono što je trebalo da bude ključna pouka iz NATO bombardovanja za Trampa – vazdušni napadi na Srbiju nisu oslabili tu zemlju, već sam NATO. Ovaj vojni savez je bio pred pucanjem nakon više nedjelja bombardovanja, zbog razmimoilaženja mišljenja oko ključnih pitanja unutar saveza. Očekivalo se da će bombardovanje trajati nekoliko dana i da će Milošević pristati na tačke sporazuma iz Rambujea, pa i aneks po kojem se predviđao referendum o nezavisnosti na Kosovu i Metohiji u roku od pet godina i slobodni prolaz NATO trupa širom cijele SR Jugoslavije. Milošević na to nije pristao. Na kraju je NATO izbacio taj aneks, bez kojeg je Milošević bio spreman da prihvati Rambuje. Slično, Republikanci su podijeljeni po pitanju rata u Iranu, jer on potkopava dva glavna Trampova obećanja – kraj vječnih ratova i jaču ekonomiju. Ekonomska pitanja su za američkog birača uijvek ključna, a kako Iran manipuliše cijenom nafte zatvaranjem Hormuškog moreuza, ironično je da bi Iran, zapravo, mogao na kraju da smijeni vlast u Vašingtonu. Kao što je, uostalom, Klintonov kandidat Al Gor izgubio na američkim izborima 2000. godine.
Kako god se na kraju završi ovaj rat, nesumnjivo će i Vašington i Teheran proglasiti pobedu. Nemaju izbora. Ali, bez obzira da li je Trampov cilj bio da promijeni vlast u Teheranu, ojača svoju poziciju u regionu ili dobije na popularnosti pred izbore, ništa od toga nije postignuto. Kao što ni Klinton nije uspio pravno da otcjepi Kosovo od Srbije ili natjera Srbe da prihvate NATO trupe širom svoje teritorije, te je izmijenio uslove za kraj bombardovanja, jer više nije znao kako da zaustavi rat koji je pokrenuo. Slično će vjerovatno učiniti i Tramp, a postavlja se samo pitanje kolika će biti moć američkih medija da u ime interesa vojno-industrijskog kompleksa operu ovu krvavu i besmislenu vojnu akciju u očima američke javnosti i prvi put spasu predsjednika, koga su toliko puta napadali dok je govorio o miru, u ime imperije i duboke države koja živi od sijanja smrti po svijetu.
Za Res Publica piše Boris Malagurski, filmski režiser, pisac i politički komentator
