Poručio je ovo u intervjuu za portal Res Publica savjetnik predsjednika Republike Srpske Ognjen Tadić.
Tadić je i autor tri knjige koje govore o društvenim, političkim i pravnim pitanjima u BiH: ”Polje sukoba”, ”Dejtonska politika” i ”Dejtonsko pravo”. Sredinom maja ove godine izdavačka kuća Službeni glasnik Republike Srpske objavljuje i njegovu četvrtu knjigu pod naslovom ”Paradigma unije”, koja, kako autor tvrdi, prezentuje ideje o ustavopravnom i političkom rješenju koje bi bilo alternativa Dejtonskom mirovnom sporazumu.
RP: Snažna diplomatska ofanziva političkih zvaničnika Republike Srpske u proteklom periodu dovela je do toga da Srpska evidentno postaje sagovornik najvećih svjetskih sila, kako na Istoku tako i na Zapadu. Kako analizirate međunarodno (re)pozicioniranje Republike Srpske?
Tadić: Republika Srpska nije repozicionirana, nego se radi o tome da je uspio plan Republike Srpske da pronađe način kako da njena pozicija savjesne i dobronamjerne nositeljice prava i obaveza iz Dejtonskog mirovnog sporazuma bude prepoznata kod većine stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. To je bila dugotrajna borba, koja je usljed političkih promjena u SAD-u, konačno dala rezultate.
RP: Šta je ključni faktor da Republika Srpska očuva i dodatno unaprijedi odnose i sa SAD-om i sa Ruskom Federacijom?
Tadić: Ozbiljnost je ključni faktor. Rusija i Kina su od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma uvidjele tu ozbiljnost, a sada je ona dovoljno vidljiva i u SAD. Te tri velike sile razumiju da narod Republike Srpske svoju Republiku ne doživljava kao neku prolaznu fazu ili slučajnost, nego kao trajni izraz sopstvenog suvereniteta i samoopredjeljenja. To je najvažnija činjenica i iza nje se i dalje mora stajati krajnje ozbiljno.
RP: Posebno ćemo se osvrnuti na odnos sa EU. Prema Vašem mišljenju, je li današnja EU poželjna destinacija za Republiku Srpsku i BiH?
Tadić: Nama su posebno bitne Francuska i Velika Britanija kao stalne članice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Bitna je saradnja i sa drugim zemljama, ali to je saradnja uglavnom na ekonomskom planu. Sa Francuzima i Britancima značajno preovladavaju geopolitička pitanja. Još uvijek nemamo odnose kakve želimo, jer te dvije sile svoje geopolitičke strahove projektuju na BiH. Izlaz je u tome da one iz faze straha pređu u fazu izazova i da na BiH gledaju kao na primjer koji pokazuje da se uz održavanje mira može održati i ravnoteža geopolitičkih uticaja, a protiv čega mi nismo.
Kvalitet te ravnoteže na primjeru BiH može biti i mjerljiv i to je posebno značajno. Jednostavno rečeno, postoji Dejtonski mirovni sporazum, čijim se čitanjem uvijek može lako zaključiti koja sila na terenu poštuje međunarodno pravo. To je jedina objektivna mjera stvari kada su u pitanju pozicije velikih sila i refleksije globalnih geopolitičkih odnosa na BiH.
RP: Nesumnjivo je da je Srpska izgubila veliki oslonac i prijatelja u EU nakon poraza Viktora Orbana na izborima u Mađarskoj. Orban je u našoj, evropskoj i svjetskoj javnosti prepoznat kao zagovornik suverenističke politike. Kakva je budućnost takvih politika u EU nasuprot globalističkim?
Tadić: Nisam ekspert za mađarsku politiku, pa ne mogu u potpunosti odgovoriti na ovo pitanje. Ono što na prvi pogled vidim jeste da su nacionalne i uglavnom suverenističke politike dva suprotstavljena lidera dobile skoro 90% mjesta u mađarskom parlamentu. Dakle, sve je još uvijek nedovoljno jasno i dok ne prođe značajno vrijeme, ne može se znati da li je u ovom slučaju potcijenjena odlučnost komesara Evropske unije, s kojima su koketirali izborni pobjednici, ili su evropski komesari potcijenili stvarnu političku volju mađarskog naroda. Lično, bar sada, ne mogu da zamislim da Peter Mađar, za razliku od Viktora Orbana, otvori granice i pozove muslimanske emigrante da nasele tu zemlju ili da se ona odrekne sadašnjih energetskih privilegija.
Slom vladavine prava
RP: Početkom ovog mjeseca iz diplomatskih krugova krenula je priča o odlasku Kristijana Šmita nakon oktobarskih izbora u BiH. Kažu da ide u penziju. Jednostavno Vas pitamo – šta je Kristijan Šmit donio BiH?
Tadić: Donio je slom vladavine prava i poraz u BiH Povelje Ujedinjenih nacija i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
RP: Šmit je u OHR došao bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti UN-a. Pitanje njegovog nasljednika bi se, prema diplomatskim izvorima, moglo postaviti u novembru na Savjetu bezbjednosti UN-a. U aktuelnim geopolitičkim odnosima, šta je realnije očekivati – da Savjet bezbjednosti potvrdi imenovanje novog visokog predstavnika u BiH ili da se u OHR-u pojavi neko drugi na način na koji se pojavio Kristijan Šmit?
Tadić: Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija nije imenovao Kristijana Šmita za visokog predstavnika. Zbog toga bi bilo logično očekivati da Savjet bezbjednosti konačno donese rezoluciju kojom tzv. Savjetu za implementaciju mira oduzima značaj koji mu je ranije dao. Tzv. Savjet za implementaciju mira je zloupotrebom pozicije neformalnog predlagača u prostorije visokog predstavnika uveo Kristijana Šmita. To je možda najdrastičniji i najdrskiji primjer nepoštovanja Savjeta bezbjednosti od njegovog osnivanja do danas.
Mislim da je za međunarodni poredak i za tzv. međunarodnu zajednicu neprihvatljivo da se takav krimen održava i presudno da ne prođe bez odgovarajućih sankcija. Zapravo, mislim da o svemu ostalom uopšte i neće biti moguće kredibilno razgovarati ukoliko izostane odgovarajuća reakcija Savjeta bezbjednosti na protivpravno instaliranje Kristijana Šmita.
RP: Neizostavno je u ovom kontekstu podsjetiti na stav Ruske Federacije i Kine o potrebi zatvaranja OHR-a. Je li to moguća opcija u skorije vrijeme? Ove države su 2021. godine u Savjetu bezbjednosti UN-a predložile rezoluciju kojom se traži ukidanje Kancelarije visokog predstavnika u BiH. Rezolucija je tada odbačena.
Tadić: Formalno-pravno, u BiH nema visokog predstavnika i samim tim bi trebalo da bude fizički zatvorena i kancelarija u kojoj je radio posljednji visoki predstavnik Valentin Incko. Svaki drugačiji pogled je relativizacija međunarodnog prava, u čemu ne želim da učestvujem.
Suprotstavljeni izborni ciljevi
RP: Kampanja za opšte izbore u BiH evidentno je počela. Predsjednik najjače političke partije, Milorad Dodik, nedavno je rekao da SNSD sa koalicionim partnerima očekuje veliku pobjedu kada su u pitanju kandidati za inokosne funkcije, te dvotrećinsku većinu u Narodnoj skupštini Srpske i četiri delegata u Domu naroda PS BiH. Je li to ambiciozan cilj?
Tadić: Sigurno je da je to ambiciozan cilj. Pogoduje mu koncept izbornog cilja koji nasuprot njemu nudi opozicija. Opozicija proklamuje da je najbitniji juriš na poziciju predsjedničkog kandidata, a sa kandidatima za poslanike – šta bude da bude. Stranke vlasti tu imaju potpuno otvoren prostor da primarno dominiraju na poslaničkim listama, a onda, u momentu koji budu ocijenile kao presudan, svu snagu usmjere i ka pobjedi predsjedničkog kandidata.
RP: Pobjedi se nada i opozicija u Srpskoj. Većina opozicionih predstavnika deklarativno je za jedinstveni nastup na oktobarskim izborima. No, stvari na terenu pokazuju suprotno – međustranački odnosi u opoziciji duboko su poljuljani zbog nemogućnosti dogovora o pozicijama. Vjerujete li da opozicija može postići ono za šta se njeni pojedini zvaničnici deklarativno zalažu – jedinstveni nastup na izborima?
Tadić: Mislim da kroz javnu polemiku o podjeli ključnih političkih pozicija opozicioni lideri zapravo žele legitimisati mogućnost da uopšte budu ozbiljno doživljeni kao političari kojima je to dostižno. To je zgodna taktika koja ih predstavlja kao političare sa potencijalom, ali što duže traje, javnost je sve više vidi ili kao nejedinstvo opozicije ili je razotkriva kao „potkivanje žabe“. Mislim da su izgubili mjeru u vezi s tom taktikom.
RP: Kada je u pitanju FBiH, očigledno je da će doći do velike polarizacije i kod hrvatskih i kod bošnjačkih političkih stranaka. Prema Vašem mišljenju, kakav će odnos političkih snaga u FBiH biti nakon oktobarskih izbora?
Tadić: Na ovim izborima političko Sarajevo gradi projekat koji ima cilj da nakon izbora pod kontrolom ima sva tri člana Predsjedništva BiH, da ima dovoljnu većinu iz oba entiteta u Predstavničkom domu i da uz pet Bošnjaka ima najmanje po dva poslušna delegata iz klubova Srba i Hrvata u Domu naroda. To bi presudilo i u izboru novog Savjeta ministara BiH.
Nikada od rata naovamo političko Sarajevo nije bilo bliže tom cilju. Pogoduju im traume i rane koje je Republika Srpska preživjela u sukobu sa Kristijanom Šmitom, kao i to što Hrvati u Federaciji BiH apatično gledaju na mogućnost da dobiju svog člana Predsjedništva BiH. Osim toga, stranke političkog Sarajeva jesu nejedinstvene u tome ko će držati poluge vlasti, ali je nesumnjivo da bi svako od njih išao u istom pravcu.
Na drugoj strani, u Republici Srpskoj i među Hrvatima, stekao se utisak da bi obje opozicije htjele ne samo vlast, nego i promjenu političkog kursa u cilju povlađivanja političkom Sarajevu. Zbog toga ne treba dopustiti da te pozicije budu nerazjašnjene, nego pravovremeno prije izbora treba otvoriti javnu debatu kako bi narod jasno znao kakve političke ciljeve imaju svi učesnici izbora.
